• +381 65 538 5931
  • coolinarija@gmail.com
  • Beograd, Srbija
Sa mesom
#KAO NEKAD: JAGNJETINA SA KOPRIVOM

#KAO NEKAD: JAGNJETINA SA KOPRIVOM

Dok me svakodnevno bombarduju tzv. nove informacije, sve više sam zamišljena nad onim kako sam nekada pojmila svet oko sebe. Te, nazovi „nove“ informacije relativno su iste svaki dan, nekada se čak poklapaju sa prošlogodišnjim u isto kalendarsko vreme… Pitam se, čemu toliko napinjanje?

Značajan broj godina živim tako da je u našoj kući „dozvoljeno“ tek ponešto od odabranih kanala. Uglavnom su to zabavni i naučno-obrazovni inostrani kablovski programi. Što bi se reklo – samo odabrane informacije. Radio slušam uglavnom dok se muvam po kuhinji. Spremajući klopu radije slušam dobar zvuk nego pleh-muziku lonaca i poklopaca.

Inače, kuhinja je kod nas najtoplija prostorija, kako temeraturno a ono i dušom. No, valjda je to tako u većini domova – još uvek želim da verujem da je to tako uprkos mnogim svedočenjima oko mene. Razumem ja šta čoveka odgurne od sveta, tehnologije, prizemne zabave, kakvu smo u prilici i da izvozimo, ali ne razumem šta čoveka, naročito onog koji ima roditeljski zadatak, može da odgurne od kuhinje. Nažalost, znam dosta primera čija je kuhinja odlično opremljena, velika a prazna. Baš, baš prazna. Niti u njoj kuvaju, niti misle o tome. Dodje im jednom-dva puta nedeljno mama pa donese nešto klope, a deca kada se užele nečeg dobrog uglavnom odu na ručak kod bake. Hm… That’s not my kind of people. Tnx, but no tnx.

Mi, žene, veliku pažnju posvećujemo tome kako kuhinja treba da izgleda. Pa, uglavnom sve volimo da je to velika, lepo opremljena i za oko prijatna prostorija koja bi trebala da bude otvorena prema dnevnoj sobi, jer tako je lakše za kontakt sa gostima… Zašto baš to? Gosti su nekada bili pojam u kulturološkoj tradiciji ovog naroda. Moji su govorili – Za gosta uvek mora da ima. Ne znaš otkud ide i kuda odlazi. Ko zna kad je jeo!

Danas su gosti retkost. Viđamo se po kafićima, igraonicama, restoranima. Rođendane i slavlja obavljavmo po iznajmljenim prostorima pod potpunim legitimnim nam opravdanjem. Čak su i oni životom normalni ali nama tragični događaji svedeni na jedan trenutak za oproštaj, u kapeli ili kafani pored groblja… Pa, kada dolazimo jedni k’drugima?

Šta će nam velika kuhinja, kome treba toliko mesta, šta se to u njoj „na veliko“ sprema? Moja kuhinja nije velika, nije moderna, ma, čini mi se da nije lepa, uopšte. Ima dana kada sam u njoj eto, što moram. Ali  tu su i oni dani kada je ne bih menjala nizašta na svetu, bez obzira što postoje veće i lepše. Kad pogledam neke slike na netu, pomislim – Ova moja kuhinja postade totalni retard, bre. U celoj kuhinji imam samo dva štekera i stalno mi se produžni kabel mota oko nogu. Ali, ne bih je ni tako „zaostalu“ menjala za neku lepšu a hladnu. E, sad se vraćam na početak priče…

Jedna od kuhinja koja nije bila ni malo lepa, koja je imala tek poneki element, u kojoj se kuvalo, ručalo, spavalo bila je kuhinja u koju sam dolazila povremeno a odavno napustila, bila je kuhinja moje babe. Tu kuhinju i dalje srcem pamtim. Nasuprot slikama koje danas dolaze do mene, o lepim, prostranim, slakim, ušuškanim i besprekorno čistim kuhinjama, na kraju dana ipak bih ja opet u onu staru, veliku, skromnu, toplu kuhinju u kojoj je leti umelo da bude pakleno (ali opet prijatno) jer se šporet ložio. Tako je to na selu, vatra uvek mora da se podloži… Šta je mom oku tu prijalo? Pa, mislim da nije do oka koliko do srca.

Ta kuhinja nije imala ništa, barem ono što svaka domaćica smatra da joj je neophodno, a odlično je funkcionisala decenijama. I svi smo voleli da se guramo uz šporet, da virimo dok baba pravi sir i obavezno odignemo poklopac na šerpi kada se nešto krčka.

Miris te kuhinje nikada nije bio neprijatan, naprotiv. Mirisala je na mast, suvu papriku, hlebno testo, i na onaj, meni omiljen, miris bagremovog drveta dok vatra pucketa, i miris ručno tkanog ćilima, koji je pokrivao krevet. Taj miris moja kuhinja nema. Vatra mi mnogo nedostaje. Ta, živa vatra.

Otišla bih ja sad u babinu kuhinju ali nema je više. Ni babe, ni kuhinje. Godinama je kuća prazna, napuštena. Selo opustelo, njive zatravljenje. Livade postale braništa, a velika braništa iskrčena… Čemu se vratiti? Ipak, ne prestajem da se nadam da ću jednom uspeti da povratim tu kuhinju i taj predivan pogled sa kućne terase, koji puca po kilometrima dugoj panorami punoj prirodnog savršenstva, naročio kada je planina obojena u ljubičasto.

Do tada, preostaje mi da sačuvam ovo što imam u srcu i da sa vama podelim po neki recept iz te kuhinjice…

Potrebno: 500 g (vrat) + 300 g (rebra) jagnjećeg mesa, 2 supene kašike masti, 12 strukova mladog luka, 3 struka mladog belog luka, 2 šargarepe, 150 g pirinča, „buket“ mlade koprive (kantica od 3 l), 3 kafene kašike soli, 1 kafena kašika bibera, voda po potrebi. 

Priprema: Koprivi otkinuti deblji tj. tvrđi deo stabla, a vrhove, tanji deo stabla i zdravo lišće sačuvati za dalju pripremu. Naravno, za ovo je potrebno koristiti gumene rukavice. U dublji lonac usuti oko 3 l vode, staviti da se ugreje, pa kada počne da vri u to ubaciti pripremljenu koprivu i kuvati oko 10 minuta, pa skloniti sa vatre. Odmah odstraniti penu, koja se u toku kuvanja uhvatila po ivici lonca. U zemljanu/glinenu posudu staviti mast i sačekati da se razgreje, u blago zagrejanu mast dodati meso isečeno na parčiće srednje veličine i poklopiti. Ostaviti da se dinsta u sopstvenom soku. Nakon 7-10 minuta meso naliti sa vrućom vodom u kojoj se barila kopriva, onoliko da pliva u vodi. Dinstati meso oko 40-60 minuta na srednjoj temperaturi, uz povremeno dolivanje vode u kojoj se barila kopriva. Za to vreme, naseckati povrće i koprivu. Pa, kada je svavoda isparila tj. kada meso bude u masnoći više nego u vodi, dodati povrće i koprivu, začiniti i nekoliko puta promešati. Dinstati sve dok povrće ne omekša. Zatim, dodati pirinač i preliti vodom u kojoj se barila kopriva da sve pliva u vodi. Ne poklapati i kuvati uz povremeno mešanje. Kada su meso i pirinač većim delom skuvani dodati još malo vode, pa posudu staviti u prethodno ugrejanu rernu i nastaviti sa kuvanjem još 20-ak minuta. Kada voda uvri a po površini se napravi blago-suva pokorica jelo je gotovo.

Napomena:
Jelo se može pred kraj preliti umućenim jajima. Takodje, može se spremati i sa džigericom i crevima tj. iznutricama… Kao prilog odlično će poslužiti kiselo mleko.

11 thoughts on “#KAO NEKAD: JAGNJETINA SA KOPRIVOM

    • Author gravatar

      Napisah čitavu priču o tvom uvodu, ali ga izbrisah….tvoj uvod me je vratio u jednu staru kuhinju, ako je tako mogu uopšte nazvati, jer to je bila soba sa šporetom na drva, smederevac i puna topline ali bez ikakvih kućnih aparata i pomagala…sa nekoliko šerpi, lonaca i tepsija…………….

      Ručak ti je fantastičan i podseća me na ona starinska jela.Na moju nesreću ja ne volim jagnjetinu i nikad je ne spremam ali ovo mislim da je pravo prolećno jelo, jer tada ima i kopriva,mladog luka, mladog belog luka i sve mi miriše na svežinu. Prijatno:)))

      • Author gravatar

        Žao mi je što si obrisala uvod, rado čitam komentare… Znam o čemu govoriš, te kuhinje su pune onoga što svakom srcu treba:) Ručak jeste baš prolećni. Ovo je nešto što smo proletos slikali. Pošto ne voliš jagnjetinu ubaci jaretinu ili teletinu, odlično je:) Kopriva se može zameniti zeljem, blitvom ili spanaćem… U svakom slučaju jelo je fantastično. Hvala, Zoki. Šaljem ti topli zagrljaj!

    • Author gravatar

      Upravo sam dosla s'posla i uz kafu totalno uzivala citajuci tvoj uvod. Takodje poznajem ljude koji imaju kuhinje iz snova a nikad je ne koriste, skoro nikad nista ne zamirise iz nje. Moja i nije bog zna sta, ma menjala bih je ja, ali uvek nekako kazem ima vremena moze jos da posluzi ovakva kakva je :))

    • Author gravatar

      Nale, nedostajala si nam… nemoj da nas tako dugo ostavljas gladne, pojescemo zato ceo rucak i kuvaricu.:)))) Ma, znas da se salim… nego kuhinjica je moja slaba tacka, jedva da mogu da se okrenem a kad nas je dvoje odmah je guzva, stalno mastam o veeelikoj kuhinji gde bih mogla da smestim sve "igracke"… odavno vapi i za renoviranjem, ali to ce morati jos da saceka.;)) kisss

      • Author gravatar

        A, kada bi znala kako ste vi meni nedostajali:)) Ove godine se mnogo toga dešavalo, nisam imala dovoljno mira da posvetim blogu. Ali ispravićemo to, nadam se. Ljubim te tako slatku:)

    • Author gravatar

      Imam veliku kuhinju jer sam se nedavno uselila u kuću i napravila je tako da ima što više radne površine, špaher s pet plinova da ne moram čekati kad jurim na posao, otvorena je prema dnevnom i ima pogled na cijeli kvarner. U njoj se svakodnevno kuha, druži s djecom i kod mene uvijek gosti dobiju nešto iz te kuhinje, dok ja kuham oni iza šanka sjede i mogu komunicirati samnom. Jedini nedostatak je što je velika i uvijek prljava, te ručak, pa večera….jelo je odlično, volim ovakve stvari!

      • Author gravatar

        E, vidis, to je po mom misljenju ok, tebi je takva kuhinja potrebna jer ti rado kuvas i upotrebljavas je. Narocito, to sto i gosti probaju tvoje specijalitete dok te mogu posmatrati u toku tvojih aktivnosti u njoj. Bitno je da ti nju volis i da je koristis, a veruj mi nema te kuhinje koja se upotrebljava a da nije priljava ma koliko je cistili! Hvala ti, drago mi je da ti se dopada.

    • Author gravatar

      Prelepo…sve…Delim tvoje misljenje u vezi kuhinjskog prostora, ta toplina nemerljiva je sa ostalim prostorijama u stanu, barem bi tako trebalo da bude. Dobar recept. Pravi starinski

    • Author gravatar

      I moja kuhinja je mala ali dobro popunjena i po mom ukusu. Nije moderna takve mi idu na zivce i koristi se bas bas puno. Izmedju kuhinje i dnevne sobe je sank sa lucnim otvorom tako da mozemo ad se vidimo i pricamo jer ja jedno pola dana provedem u kuhinji.
      Kod nas se rodjendani jos uvijek slave kod kuce. Mislim slavimo mi i u igraonici za klince a za rodbinu i prijatelje kod nas u stanu i cesto se desi da svi dodju u isto vrijeme pa nemaju gdje da sjede. Nekad unesemo i garnituru za terasu i bude nam bas guzva ali je uvijek veselo.

Comments are closed.